Srđanu Gjurkoviću, gradskom vijećniku iz redova HNS-a, postavili smo nekoliko pitanja vezanih za 25 godina od međunarodnog priznanja Hrvatske.
Kako danas gledate na to razdoblje stvaranja države?
– Sjetim se jakih emocija koje su me obuzele kad su stigle vijesti da su nas Vatikan i Njemačka priznale. Cijelo vrijeme do priznanja bilo je obuzeto neizvjesnosti rata i ratnim stradanjima, okupacijom trećine Hrvatske, hrabrošću i obranom naše domovine. Iako kraj rata nije bio na vidiku i čekali su nas još teški trenuci oslobađanja, nakon referenduma i proglašenja neovisnosti, priznanje je bila ona prijelomnica koja je donijela ponos i osjećaj da ponosa i samostalnosti naroda.
Kakva su Vam tada bila očekivanja?
– Očekivao sam možda brži završetak rata. Očekivao sam da ako se pravedno branite, branite svoj dom, svoju obitelj, svoj grad, neovisnu i priznatu državu, da svijet, a posebno Europa, neće pustiti daljnja razaranja, patnje, nepravdu i zlo da traju u njihovom susjedstvu. Ponovilo se, kao i obično, da trebamo sami odraditi najveće stvari i to smo učinili, oslonili smo se na sebe i svojom snagom, hrabrošću i pameću oslobodili Hrvatsku.
Očekivao sam da ćemo odmah početi graditi pravednu državu, sa šansama jednakim za sve. Danas politika ipak dominira više nego što je potrebno u svim sferama društva. Visoko smo centralizirana država i to nas bitno koči da ostvarimo svoj potencijal.
Što Vas je učinilo ponosnim od 1992. do danas, a gdje je država totalno zakazala?
– Ponosan sam jer smo pokazali da znamo braniti svoju zemlju, bez razmišljanja staviti svoje živote u obranu neovisno o snazi neprijatelja, pomagati žrtvama rata, pokazati iznimnu humanost i nadmoćno pobijediti. Tužan sam zbog stradanja. Mnogi životi su izgubljeni, a brojne obitelji se ni danas nisu oporavile od tih rana. Izgubili smo svoje gospodarstvo i ekonomsku snagu. Rat je tome dijelom kriv, ali loša politika privatizacije, prevladavanje pojedinačnih interesa nadvladalo je opće i javno. Platili smo danak sporom uspostavljanju pravne države. Svojoj djeci smo oslobodili zemlju, ali im nismo dali zdravu budućnost i to je najveći problem. Apatija i brojni odlasci mladih bi trebali biti alarm za reakciju.
Gdje će Hrvatska biti za 25 godina?
– Usprkos nabrojanom, optimist sam. Uhvatili smo korak u uspostavljanju pravne države s razvijenim demokratskim zemljama. Pridruživanje Europskoj uniji kao i procesi koji su trajali prije ulaska su pomogli. Konsenzus o ulasku u EU je jedina bitna stvar nakon Domovinskog rata u kojoj su sve relevantne političke snage dale zajednički obol. Za boljih i uspješnijih sljedećih 25, trebat će više konsenzusa. Do sad nas je ujedinjavao neprijatelj, želim vjerovati da smo prošli pubertet i da prepoznajemo današnje bitke koje traže zajedništvo i garantiraju nam neovisnost: bitku za obrazovanje, bitku za gospodarstvo i energetiku, bitku protiv birokracije i za državu jednakih šansi za sve. Neovisnost smo zaslužili na najteži način, vjerujem da ćemo ju znati očuvati. Vlada je danas jedna, sutra će biti druga, ali vjerujem da smo sposobni zajedno raditi na dobrobiti države. Predaja nam nikad nije bila opcija.
